U slavu davnih vremena

Splitsko ljeto naš je jedini festival koji svoju 62-ljetnu povijest sustavno gradi u slavu opere, te skupocjene i složene glazbenoscenske vrste. Stoga baštini mnoštvo priča o legendarnim opernim produkcijama na amblematskim lokacijama grada koje se prepričavaju iz generacije u generaciju. Upravo je to razlog zbog kojega opera u gradu pod Marjanom živi punim plućima prkoseći svim društveno-gospodarskim nedaćama.

Uz višestruke postave Verdijevih Aida i Nabucca na Peristilu, jedna od slavnih predstava bila je i  Puccinijeva Turandot postavljena davne 1957. u predvorju Galerije Meštrović, pod ravnanjem i u režiji Silvija Bombardellija. Što još živi u usmenoj predaji između baki i unuka, u kazališnoj zgradi zaživjelo je na povijesnoj fotografiji koja je nadahnula i ravnatelja Splitske opere, ujedno voditelja glazbenog programa Splitskog ljeta, maestra Ivu Lipanovića na izbor tog naslova na istom mjestu.

Tako je Peristil oslobođen pritiska premijere i višestrukih termina složenih priprema koje je proteklih godina grad uskraćivao festivalu, opravdavajući se čas turizmom, čas konzervatorima. Na toj je najčešćoj i po mnogima najljepšoj opernoj pozornici ove godine ipak zadržana Verdijeva Aida kao njezin zaštitni znak, repriza premijerne produkcije od prije dvije godine. No Turandot je smještena u svoj „autentični“ splitski ambijent, na stubište predvorja palače koja klasicističkom arhitekturom nudi prirodnu scenografiju od tri razine i mnoštvo stepenastih međuprostora.

Riječ je o naslovu koji se rijetko izvodi u kazališnim zgradama upravo zbog iznimnih scenografskih zahtjeva masovnih scena kojima teško pariraju naše financijske i tehničke mogućnosti. Iako je Split posljednji put uprizorio djelo ni petnaest godina ranije u kazališnoj sezoni u režiji Petra Selema i s  Nelli Manuilenko u naslovnoj ulozi, izvedba opere na otvorenom izaziva mnogo više pozornosti građana, njihovih gostiju, ali i svih koji su bili uz izravni prijenos na nacionalnoj radioteleviziji.

Lipanović je u Splitu stalno djelovao u više navrata, najprije osamdesetih kao zborovođa i dirigent, a devedesetih kao ravnatelj opere u mandatu u kojemu je Ozren Prohić bio ravnatelj Splitske drame. Dvojica umjetnika od tada se dobro poznaju, ali do danas još nisu napravila zajedničku operu, što je Lipanoviću bio poticaj da upravo tog istaknutog opernog redatelja koji je mnogo radio sa Splitskom operom pozove na prvu suradnju. Tandem se pokazao dobitnim jer smo dobili predstavu koja odiše vrhunskom svjetskom kvalitetom u svakom segmentu bogatoga glazbenoscenskog rastera.

Prohić je pružio koncentrat svojega umijeća, znanja i iskustva u žanru pruživši publici istinski operni spektakl pod otvorenim nebom. U datostima Galerije pronašao je izazov za redateljski koncept kao kontrapunkt svijetu arhitekture misleći jednako na vizualni efekt, kao i na akustiku prostora potpomognutu visokim tribinama za publiku. Njegova režija, između masovnih militarističko-mističnih obreda i  egzistencijalne drame pojedinca, ukorak prati partituru djela, kao vizualni odraz slušnom doživljaju glazbe.

S druge strane, Lipanović kao vodeći pučinijevski dirigent  na ovim prostorima, u detalje poznaje Puccinijevu scensku gestu te je vodeći izvedbu znalački povezao sve elemente u jedinstveno cjelokupno umjetničko djelo. Prohićeve su najbliskije suradnice, koreografkinja i stručnjakinja za scenski pokret Jasna Frankić Brkljačić te kostimografkinja Mirjana Zagorec, po njegovim sugestijama napravile odličan posao naglasivši živopisnu apstraktnu sliku bezvremene stilizirane Kine, dok je oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović postigao čudo efektnim bojenjem kamena i likova.

Lipanoviću je na ruku išla kvaliteta zbora splitskoga HNK-a, koja i dalje dostiže vrhunce kvalitetnim glasovima i majstorskim vodstvom Ane Šabašov, a njezin je pak višemjesečni rad u završnici ispolirala dirigentica scenske glazbe Nina Cossetto. Dirigent je sjajno podijelio uloge između vodećih domaćih snaga i inozemnih gostiju, konkretno, dvoje bugarskih opernih zvijezda. U naslovnoj je ulozi kineske princeze briljirala sopranistica Cvetelina Vasileva pokazavši glas nevjerojatne mekoće i fleksibilnosti, ali i snage u izražajnim vrhuncima, ostajući  u psihološkom lomu trećeg čina scenski sabrana i pomalo distancirana. Pri njezinu prvom nastupu u Splitu podržao ju je njezin sunarodnjak, inače čest gost u Splitu kao protagonist u operama Madame Butterfly i Carmen, tenor Ivan Momirov, čiji se snažan glas raskošnih boja u liku tatarskoga princa Calafa stopio s pučinijevskom frazom i dramatikom.

Ostalu su podjelu činili „domaći“. Izvrsna sopranistica Valentina Fijačko Kobić, kojoj glas obogaćen nedavnim iskustvom majčinstva zvuči dodatno reljefno i dramski podatno, kao ropkinja Liu činila je emocijom i izrazom dijametralnu suprotnost naslovnoj junakinji. Naš nacionalni operni prvak Ivica Čikeš zvonkim je dubokim tonovima obilježio moćni lik slijepoga starca Timura, dok je njegov potencijalni nasljednik, bas Mate Akrap, kao Mandarin zvučao autoritarno. Perjanica hrvatske podjele mladi je ozaljski bariton Leon Košavić kao prvi od trojice carskih ministara (Ping), koji je u prvom susretu s Puccinijem pokazao nevjerojatnu lakoću glasovno-glumačke virtuoznosti. Uz njega su skladan tercet činili splitski tenori Vinko Maroević (Pang) i Špiro Boban (Pong), već doajeni u tim ulogama. O nekim davnim vremenima kad je Splitska opera obilovala sjajnim tenorima svjedočio je Ante Ivić oglasivši se s krova zgrade kao Turandotin otac,  car Altoum. Zalog za budućnost bili su najmlađi sudionici predstave – članovi Dječjeg zbora Glazbene škole Josipa Hatzea, koji su anđeoskim glasovima upotpunili spektakl masovnih prizora na kineskom carskom dvoru.

Za pohvalu je i odličan orkestar Splitske opere, koji je zvučao uvježbano, motivirano i skladno te pokazao kako može funkcionirati i u akustički sasvim novim uvjetima. Turandot se na ovogodišnjoj lokaciji uistinu pokazala kao vrhunski spektakl dostojan imena velikoga kipara i njegove želje da njegova galerija bude platforma za sljubljivanje raznih umjetnosti.